Diljem svijeta kulture gube svoje jezike, svoj glas i prostore u kojima žive. UC-CIPO postoji kako bi to preokrenula: prepoznati svaku kulturu, zaštititi njezin identitet i dati joj trajno mjesto koje granice i vrijeme ne mogu oduzeti.
Kratka verzija, za svakoga tko želi razumjeti zašto je ovo važno.
Novac ostaje na vrhu. Javno i privatno kulturno financiranje odlazi uglavnom velikim ustanovama u velikim gradovima, a ne zajednicama. Ovaj obrazac traje već četrdeset godina.
Financiranje odlazi od stvaratelja. Sada se sve više tog novca kreće kroz gospodarstvo, sveučilišta i istraživanja, umjesto prema ljudima koji doista stvaraju i nose kulturu.
Lokalne vijesti umiru. Samo u Sjedinjenim Američkim Državama zatvoreno je oko 3.500 novina, a otprilike 50 milijuna ljudi sada ima malo ili nimalo lokalnih vijesti.
Neovisni mediji su svugdje pod pritiskom. Sloboda medija je na najnižoj razini u dvadeset pet godina, opadajući u svakoj regiji svijeta, a ne samo na Zapadu.
Prostori zajednice se zatvaraju. Mala okupljališta i kulturni prostori zatvaraju svoja vrata dok najveći igrači bilježe rekordne prihode.
Zajednice grade svoje. Zajednice odgovaraju stvaranjem vlastitih medija, u svom vlasništvu, i to funkcionira. Upravo to gradi United Cultures.
Ovo nije udaljeni rizik. Događa se sada, u svakoj regiji, izmjereno i dokumentirano.
Kulture se ne uklapaju u moderne granice, one ne završavaju pomicanjem granica, kultura koja je protjerana iz svoje domovine ostaje ista.
Jedna jedina kultura može živjeti u mnogo država i regija istovremeno. UC-CIPO ju registriramo jednom, povezano sa svakim mjestom gdje njen narod živi, bez podjele linijama na karti.
Carstva se rađaju i propadaju, a fronte se ponovno crtaju. Registrirana kultura zadržava svoj identitet i svoj trajni zapis bez obzira na to koja država sada upravlja njenom zemljom.
Kada je zajednica raspršena sukobom ili migracijom, njezini članovi ostaju nositelji kulture. Raseljavanje ne briše pripadnost, a UC-CIPO prepoznaje kulturu gdje god se njezini ljudi nalazili.
Zemlja nije kultura, u jednoj zemlji može biti desetke ili stotine različitih kultura, a mnoge od njih nitko ne priznaje.
Nacije poput Indije, Nigerije, Indonezije i Papue Nove Gvineje sadrže stotine kultura i jezika, a svaka od njih ima svoj identitet koji vrijedi štititi.
Subnacionalne, regionalne, autohtone, manjinske i dijaspore kulture imaju jednak status u UC-CIPO .Kultura ne mora biti velika ili moćna da bi bila priznata.
Kultura se može registrirati kod UC-CIPO-a putem vlastite zajednice, a ne samo preko vlade. Zajednica posjeduje svoju kulturu; ministarstvo može dati podršku, ali je ne posjeduje.
Gdje je opasnost najveća, zaštita dolazi na prvo mjesto.
Kulture čiji je jezik ozbiljno ugrožen ili ga govori samo mali broj starijih osoba primaju prioritetnu potporu za registriranje i bilježenje svoje baštine prije nego što ona bude izgubljena.
Zajednice raseljene ratom ili prisilnom migracijom imaju prioritet, kako bi se identitet očuvao čak i kada domovina ne može.
Jednom registrirani, elementi kulture usidreni su na Chain Exchange: trajni zapis koji se ne može mijenjati niti brisati, čak i ako se zajednica rasprši.
